'Kad se džamija konačno otvarala, već se nazirao kraj NDH, a otvorenje je podbacilo'

Katoličko glasilo “Istina” žestoko je kritiziralo prijedlog da se gradi “turska džamija”. To je za dio katolika bio još jedan dokaz da “pristašama Franka, mnogo manjka do dobrih katolika jer od kako je Bosna pripojena, Starčevićanci su se bacili u prah pa gmižu po muhamedancima”. Nakon stvaranja jugoslavenske države ponovno je 1921. obnovljena zamisao o gradnji džamije u Zagrebu. Kada je 1922. godine Ismet Muftić imenovan za zagrebačkog muftiju, uredništvu dnevnika “Hrvat” javila se skupina građana koja se predstavila kao Hrvatski republikanski katolički stol i pozvala javnost da novčane priloge šalje u uredništvo lista. Prvi se pozivu odazvao Ivo Pilar. (Zanimljivo je da je Hasanbegović došao na ministarsku funkciju s Instituta dr. Ivo Pilar). Inicijativa nije uspjela pa planovi o gradnji džamije zamiru sve do 1932. godine. Kažnjavanje ratnih gubitnika Hrvati u Austriji imaju novi način upoznavanja i pronalaska partnera.

Zadnjih mjeseci svi su poludjeli za... Nakon uspostave Banovine Hrvatske Vladko Mačeka je pozdravio zamisao o gradnji džamije “jer muslimani Banovine Hrvatske u svom glavnom gradu trebaju imati svoje bogomolje”. Zanimljivo je da je jedna od potencijalnih lokacija bila i dio Botaničkog vrta. Na kraju su vlasti donijele odluku da se džamija sagradi na Zelengaju.

Međutim, nakon uspostave NDH stvari se mijenjaju. Pavelić je odlučio da se za džamiju preuredi Dom likovnih umjetnosti koji je osmislio Ivan Meštrović. Hasanbegović ističe da je Pavelić o gradnji džamije u Zagrebu razmišljao još u emigraciji prije 1941. godine kada je i svojeručno izgradio nekoliko njezinih skica. “Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nikada se nije jasno osvrnuo na Pavelićevu odluku, ali je, kao tipičan izdanak tradicionalnog predkoncilskog katoličkog naziranja na islam, gradnju džamije, bez sumnje, držao besmislicom”, piše Hasanbegović potkrepljujući svoje tvrdnje citatom iz Stepinčeva dnevnika iz 1935. u kojemu je napisao da “bi nam još samo islam trebao u Zagrebu”.

Nelagoda se, ocjenjuje Hasanbegović, nije nužno javljala samo u katoličkim krugovima već i među svima onima koji gradnju džamije nisu mogli odvojiti od njezine ustaške pozadine. Motivom džamije i muslimana kao dobitnika podržavljene židovske imovine poslužio se i Miroslav Krleža u svom ratnom dnevniku. Ivan Meštrović se žestoko suprostavio pretvaranju Doma likovnih umjetnosti u džamiju. Iako je Pavelić planirao otvaranje džamije još potkraj 1941. godine, preuređenje se oteglo sve do 1944. godine kad je napokon i otvorena. Nazirao se kraj NDH, koja je upala u teške političke i vojne prilike, pa otvaranje džamije nije imalo onakav odjek među muslimanima kakav su očekivale ustaške vlasti. Pavelić se potrudio da napravi velik društveni događaj na koji su pozvane gotovo sve važne osobe iz sarajevskog muslimanskog društvenog i vjerskog života.

Stigao je tek manji broj pozvanih, što je izazvalo zabunu kod neupućenih te stvorilo dojam bojkota. “Poglavnikova džamija” otvorena je 18. kolovoza 1944. godine kada je Pavelić uručio njezine ključeve zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću. “NDH je u svibnju 1945. godine podijelila sudbinu svojih osovinskih saveznika pa je poslije ulaska Jugoslavenske armije u Zagreb i formalno prestala postojati. Komunistička vlast uspostavljala se prema sovjetskom boljševičkom obrascu, prvo sustavnim odmazdama i represalijama nad poraženim ratnim neprijateljima, neovisno o njihovoj etničkoj ili političko-ideološkoj pripadnosti, a zatim i masovnim obračunima te državnom represijom i terorom nad stvarnim, potencijalnim ili izmišljenim protivnicima”, piše Hasanbegović. Komunističke vlasti su likvidirale gotovo sve viđenije suradnike ustaških vlasti koji nisu napustili Zagreb. “Osim formalno zakonitih i očekivanih suđenja najistaknutijim pripadnicima ustaškog pokreta i državnog aparata NDH, provedenih u pravilu prema nedemokratskoj i revolucionarnoj pravnoj proceduri, ali načelno utemeljenih u ustaškom porazu i ishodu rata te zamisli o potrebi o kažnjavanja ratnih gubitaka, u drugoj fazi represije pristupilo se radikalnoj društvenoj preobrazbi s konačnim ciljem stvaranja totalitarne države novog tipa po uzoru na Sovjetski Savez”, ističe Hasanbegović.

Dosljedno komunističkoj ateističkoj doktrini, sve vjerske zajednice u zemlji izložene su sustavnoj represiji, posebice najorganiziranija i prema komunističkoj ideologiji najnepomirljivija Katolička crkva. Sustavnost i brutalnost represije u Titovoj Jugoslaviji te brzina i opseg provedenih revolucionarnih zahvata u društvene odnose bili su bez presedana u svim zemljama pod izravnim nadzorom Sovjetskog Saveza. Muslimanska zajednica i njezine ustanove kao najmlađi izdanak zagrebačkog građanskog društva podijelili su njegovu sudbinu. Vicko Krstulović, ministar unutarnjih poslova u vladi Federalne Države Hrvatske, donio je odluku o uklanjanju vojničkih groblja okupatora pa su vlasti pristupile “poravnanju” ustaških i domobranskih muslimanskih grobova na Mirogoju. Smrt za zagrebačkog muftiju Suđenje zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću, ističe Hasanbegović, provedeno je nedvojbeno na temelju iskonstruiranih optužbi, posebice one da je bio duhovni poticatelj genocidnih postupaka protiv Srba u NDH. Osim toga, suđenje je imalo sva obilježja montiranog političkog postupka s unaprijed napisanom presudom. Muftićeva odgovornost mogla je biti tek moralna ili politička, ali samo iz vizure sloma NDH. Prvi napis protiv džamije pojavio se u lipnju 1945. godine.

Džamija je preživjela sve do 9. travnja 1948. godine kada je predsjednik Gradskog narodnog odbora Mika Špiljak izdao rješenje o rušenju džamijskih minareta “koje je podigao krvnik Pavelić u svrhu raspirivanja mržnje i bratoubilačkog rata među našim narodima”. Vanjsko rušenje trajalo je do 1. svibnja 1948. godine, a “radilo se i po noći sa reflektorima”. Motornim bušilicama i drobilicama kamen je stučen i nasipan na periferijske ulice. “Komunistički revolucionarni udar na građansko društvo poslije 1945. godine i korjenite političko-socijalne promjene koje su nastupile, snažno su zahvatile i zagrebačku muslimanski zajednicu. Na udaru se našao cjelokupni društveni napor prvog naraštaja zagrebačkih muslimana. Društva i ustanove, uz iznimku vjerskog predstavništva, raspušteni su, a osuda na smrt zagrebačkog muftije, represija prema najistaknutijim sudionicima muslimanskog društvenog života i konačno zatvaranje džamije, označili su ujedno i kraj prvog razdoblja muslimanske nazočnosti u Zagrebu”, zaključuje Hasanbegović.