POSLIJERATNO VRIJEME I DOLAZAK KOMUNISTA NA VLAST
Muzej revolucije 1945. – 1990.
1945. godina "Trg Kulina Bana" preimenovan u "Trg žrtava fašizma"
JULI - 1945
MAJ -1946.
U maju 1946 godine pristupilo se skidanju arapskih slova sa spomen-ploče
postavljene iznad glavnog ulaza džamije
Tijekom rata na džumama je bila dupke puna domobrana iz svih dijelova BiH, a nakon rata u džamiju su dolazili vojnici-muslimani iz partizanskih jedinica. Naročito je bilo puno vojnika sa Kosova i Makedonije koji su u stroju dolazili i odlazili u džamiju. Rahmetli Alagić kaže da dok su god dolazili muslimani-partizani u džamiju, bila je pošteđena rušenja. Zato su vlasti odlučile premjestiti muslimane vojnike iz Zagreba kako bi se mogli srušiti minareti, a džamija pretvoriti u muzej.
Prije toga vlasti su naredile da se Islamska zajednica iseli. Prvobitno im je bila dodijeljena kuća u Nazorovoj ulici, ali su se predomislili i vratili ih u Tomašićevu.
Minareti i ostali sadržaji srušeni su početkom 1948. godine, tri godine nakon svršetka rata.
Hifzi ef. mi je pričao da je bitka za džamiju trajala pune tri godine.
On je osobno pokušao spasiti otišavši u Sarajevo s jednim džematlijom gdje je od tadašnjeg reisu-l-uleme Ibrahima ef. Fejića tražio da intervenira da se džamija poštedi, ali je ovaj odbio to učiniti, nego je pisao hrvatskim vlastima da muslimanima dodjele prostorije u kojima će obavljati namaze i druge aktivnosti.
Prije njega dužnost poglavara obavljao je Naib reisu-l-ueme, rahmetli Bašić, koji je odbio dati suglasnost da se minareti sruše
Jednom sam ga prilikom pitao otkuda u Knjizi umrlih toliko umrlih od bolesti zvane sušica . Rekao mi je da su to bili vojnici u domobranima i u ustašama koji su strijeljani, a naloženo mu je da piše uzrok smrti sušica.
Takvih u Knjizi umrlih ima na stotine. Kaže da su ih umotavali u debeli papir i masovno ih zakapali u jednu jamu u dijelu groblja ispod UKV tornja na Mirogoju.
Minareti džamije i drugi sadržaji srušeni su i na temelju podrške koja je dolazila iz Sarajeva.
Tadašnji ministar šuma BiH i predsjednik Vrhovnog Sabora
IZ Sulejman Filipović napisao je pismo Vladimiru Bakariću u kome mu nudi muslimansku radnu snagu kod rušenja džamije.
Inicijativa za rušenje minareta zagrebačke džamije i drugih sadržaja došla je od grupe zagrebačkih muslimana komunista.
Najaktivniji je bio neki Smail Ruščukić, agent UDBA-e, kako mi je pričao rahmetli Hifzi efendija.
Na tom spisku inicijatora bilo je i ime rahmetli dr. Sulejmana Mašovića. Kada je on doznao za to otišao je u tadašnji
Radio Zagreb koji je i objavio spisak inicijatora i energično zahtijevao demanti, što su odgovorni u radio stanici i učinili.
Tako je Zagrebačka džamija bila jedini objekt u Zagrebu koji je izgrađen za vrijeme NDH i koji je srušen za vrijeme socijalističke vlasti.
Hifzi efendija mi je pričao da su nekoliko godina zagrebački muslimani izbjegavali i blizinu džamije u strahu od hapšenja, jer su neki uhapšeni samo zato što su obavljali neku dužnost u islamskoj zajednici
09.04.1948.
Nalog za rušenje minareta i preuređivanje džamije u Muzej narodnog oslobođenja
potpisao je tadašnji potpredsjednik Predsjedništva Gradskog narodnog odbora u Zagrebu,
do rata postolarski šegrt Mika Špiljak.
Bogomolje su širom svijeta gradili neki silnici ili krvnici,
ali su “graniti ostali”.
Osim jedne - Džamije u Zagrebu!
Rušenje minareta
Poslove rušenja minareta obavili su njemački vojni zarobljenici.
Radovi su započeli u ponedjeljak
12.04.1948. a završili 01.05.1948.
U rušenju minareta po prvi puta su upotrijebljeni pneumatski čekići
koji su stvarali golemu buku i plijenili pozornost stanovnika okolnih objekata.
1948. – U Domu se 21.11.1948. otvara četvrta izložba Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske.
1949. Muzej narodnog oslobođenja
1951. godina
Počeli radovi na adaptaciji Doma za potrebe Muzeja prema projektu arhitekta V. Richtera.
U središnjoj dvorani dodane su dvije galerije i stubište te je potpuno dokinuta izvorna dnevna rasvjeta prekrivanjem kupole.
Uspoređivanjem gomile slika i gmapsa, te provizornim mjerenjem na lokaciji,
mislim da je treći minaret ipak bio malo bliže stazi uz paviljon, dakle kod ova 2 stabla koja su
u prvom kadru slike, a ne kod onog udaljenog bora,
jer jedino na tom mjestu nema čistog otiska kao u prva dva slučaja.
1955. Muzej narodne revolucije (15. 05.1955)
Dovršen stalni postav Muzeja narodne revolucije
(kasnije Muzej revolucije naroda Hrvatske)
prema projektu adaptacije Vjenceslava Richtera (dodavanje polukata)
1962. godine - Muzej revolucije naroda Hrvatske
U 1962
u unutrašnjosti izvedene neznatne arhitektonske preinake prema projektu arhitekta A. Mutnjakovića.
1990. godine - Dom Hrvatskih likovnih umjetnosti
Predsjednik Ante Rašić, potpredsjednik Dalibor Jelavić i tajnik Hamo Čavrk
zalažu se za povrat prava na korištenje Doma hrvatskih likovnih umjetnika
1993 . Formalni povratak Doma Društvu
1990. godine " Trg žrtava fašizma " preimenovan u " Trg hrvatskih velikana "
2001. godine " Trg hrvatskih velikana " preimenovan u " Trg žrtava fašizma "
2001. – 2006.
Obnova Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika
12.03. 2001. Robert Šimrak, predsjednik i kuratorij HDLU započinju s radovima na preuređenju unutrašnjosti Doma s ciljem vraćanja u njegovo izvorno stanje,
prema projektu obnove Andrije Mutnjakovića
Radovi na obnovi počeli su 15.08.2001. uklanjanjem konstrukcije umetnute etaže polukata i dvaju stubišta u središnjoj dvorani izvedenih prema projektu arhitekta V. Richtera tijekom pedesetih godina 20. stoljeća.
2002. godine
Radovi su nastavljeni uklanjanjem dogradnji nastalih prilikom adaptacije u džamiju.
Prema projektu arhitekta A. Mutnjakovića u ljeto počinju radovi na obnovi i vraćanju središnje galerije u izvornu kružnu formu.
Skidaju se sve naslage sa kupole, svoda, zidova i poda galerije.
Istovremeno se uklanjaju svi vanjski slojevi izolacije na kupoli u cilju uspostavljanja izvornog osvjetljenja s dnevnim svjetlom.Krajem godine izvode se radovi na obnovi i vračanju u izvorno stanje glatkih zidnih ploha prizemlja srednje dvorane.
Tom prilikom uklonjena je zidna slika slikara E. Murtića iz razdoblja Muzeja revolucije naroda Hrvatske te je otkriven mihrab iz doba džamije.
2003. godine
Završni radovi na čišćenju kupole i uređenju unutrašnjosti središnjeg prostora prilikom kojih je
mihrab sačuvan tako da je izvađen iz zida i dislociran izvan Doma.
Dom likovnih umjetnika Ivan Meštrović s obnovljenom kupolom i središnjom dvoranom svečano su otvorili R. Šimrak, A. Vujić i V. Pavić
DIO IMOVINE tkz. POGLAVNIKOVE DŽAMIJE DANAS SE NALAZI U ISLAMSKOM CENTARU U ZAGREBU
Umjetnički paviljon, djelo velikog hrvatskog umjetnika Ivana Meštrović na trgu Žrtava fažizma
(mnogi ga i danas zovu džamija) je u vrijeme NDH bio preuređen u džamiju koja je otvorena 1944. godine a zatvorena 1947 god. Minareti su porušeni 1948. godine. Hrvatski dom likovnih umjetnika, poznat i kao Meštrovićev paviljon ili Džamija, zgrada je na Trgu žrtava fašizma u središtu Zagreba.
Arhitekt mu je bio Ivan Meštrović, a sagrađen je 1938. godine kada se nazivao
»Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikoga Oslobodioca«.Namjena paviljona se mijenjala više puta tijekom njegovog životnog vijeka: izvorno je sagrađen za umjetničku galeriju.Za vrijeme NDH-a je služio kao džamija.Pregradnja je započela 1942. godine prema planovima Stjepana Planića i Zvonimira Požgaja idovršena je 1944. godine.
Godine 1948. u socijalističkoj Jugoslaviji srušena su tri minareta (preostao je samo šadrvan (zdenac) pred glavnim ulazom), a paviljon je postao Muzej revolucije, dok se džamija preselila na Borovje.
Poslije Domovinskoga rata vraćena mu je izvorna funkcija. Danas se u njemu održavaju izložbe i koncerti.
Stajao bih kod zdenca, jedinog detalja koji je preostao iza rušenja arhitektonskih Planićevih i Požgajevih intervencija. I uvijek mi je bilo zanimljivo kako su i zašto Špiljkovi ovlašteni rušitelji preskočili ovo mjesto. Je li im se možda učinilo da zdenac ne pripada džamiji? Uostalom, u mom govoru to i nije zdenac, nego je šadrvan. Ako se nalazimo na džamiji, onda smo pokraj šadrvana, tanana.
Zanimljivo je kako je u govoru Zagrepčana ovo mjesto zauvijek ostalo Džamija. Je li to zato što ovaj trg, koji se opet zove Trgom žrtava fašizma, nikada nije imao ukorijenjeno ime? Ne, vjerujem da je razlog drugi. Meštrovićev okrugli, bačvasti paviljon hladan je i nelijep u svome jednoličnom esteticizmu. Ljepota je u minimalnim nepravilnostima. Ali ono što je Stjepan Planić uspio uzdignuvši svoja tri minareta na svaki je način neusporedivo. Uznemirujuće jednoličnoj građevini, obezljuđenoj i monolitnoj, kakve znaju biti građevine iz doba talijanskoga i njemačkog fašizma, Planić je dao smisao i dušu, prostor je učinio živim i životnim. I sve to u najgora vremena i za najgoreg naručitelja. To je, vjerujem, razlog što je Džamija ostala Džamija i nakon što na ovome mjestu više nije bilo džamije.
Zašto je zapravo srušena zagrebačka džamija?
Vozeći Miroslava Krležu kružnim tokom oko Meštrovićeva Umjetničkog paviljona, Enes je Čengić slušao i pamtio što mu je taj „besmrtnik“, nerijetko i bez „izazvanog“ povoda, govorio.
U nedjeljnu 16. VI. 1974., Čengić je zapisao Krležine riječi:
„Vidite ovu zgradu? Savršeno je glupo postavljena, zatvorila je vidike prema starom gradu. Arhitektonski ju je riješio Meštrović u spomen kralju Petru I. Oslobodiocu. Naime, Zagreb mu je morao podići neki spomenik pa su se dogovorili da to bude spomen-galerija. Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije.“
Zašto je zapravo srušena zagrebačka džamija? Službeno je obrazloženo da je srušena na traženje zagrebačkih muslimana zbog toga što ju je sagradio poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić.
Raspoloživa arhivska građa, dijelom obrađena i objavljena, pokazuje da je i jedno i drugo tumačenje na dosta klimavim nogama.
Naime, ideja o gradnji džamije u Zagrebu u javnom je opticaju od 1912., kada je Zagreb posjetio tada poznati Husein-beg Bišćević. Skupljanje novčanih sredstava za gradnju, započelo je neposredno nakon tog posjeta. Godine 1916. islam je priznat u hrvatskom Saboru, pa je reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević, u svojstvu poglavara svih muslimana u Austro-Ugarskoj Monarhiji, imenovao prvog vojnog imama u zagrebačkom garnizonu. Potom je, 1917., u Zagrebu formirana mulimanska bogoštovna općina, ubrzo podignuta na rang muftijstva.
Prikupljeni prilozi za gradnju džamiju, dosegnuli su 100.000 kruna. Gradsko je poglavarstvo dalo provizorno građevinsko odobrenje i darovalo zemljište na kojem je danas zgrada Novinarskog doma.
Nakon I. svjetskog rata nastojanja na gradnji džamije su gotovo zamrla. Dobrom voljom Gradskog poglavarstva odobrena je adaptacija dvaju stanova u općinskoj zgradi u Tomašićevoj 12 i u njoj je otvoren mesdžid 29. 11. 1935.
Tada je oživjela stara ideja pa je utemeljena Zaklada za izgradnju džamije, u kojoj je bilo niz uvaženih muslimana, među kojima i čuveni slikar Omer Mujadžić, veliko ime u medicini prof. dr. Ibrahim Ruždić i plodni pedagoški autor Salih Ljubunčić.
Zaklada, osnažena značajnim prilivom novca za izgradnju džamije, dobila je i novu građevinsku lokaciju na Zelengaju.
Početak II. svjestkog rata je, kao i prvi put, zaustavio sve aktivnosti oko džamije. Tek tada se u gradnju džamije upliće politika i poglavnik Pavelić. Za govornicom Sabora, Poglavnik je „otvorio priču“ o Meštrovićevom Paviljonu:
„Ovaj hram umjetnosti nosi na sebi žig robovanja. Ja ne mogu ovaj žig dostojnije izbrisati, nego da iz ovoga hrama učinim džamiju.“
Tako je džamija, ni kriva ni dužna – zloupotrebljena.
Ante Pavelić - kako ističe prof. Salih Ljubunčić u pismu-apelu da se hram ne ruši tadašnjem reisu 1945. - nije za gradnju džamije dao ni jedne vlastite kune;
izgrađena je gotovo u potpunosti od priloga vjernika prikupljanih od 1912. do 1944.Kada je otvorena uz pompu endehaških krugovala i režimskih novina.Mediji su je nazivali, očito tiho nagovoreni - „Poglavnikovom džamijom“.Kada je sekretar IX. rejona pozvao zagrebačke muslimane na posebnu sjednicu na kojoj bi se izjasnili o rušenju džamije,od 20.000 muslimana, došlo je tek nekoliko stotina građana.
„Od prisutnih potpisana je molba na Narodni front od 12 lica, a od njih 8 komunista.
Prijedlog je iako krnjav, dostavljen Narodnom frontu i u 1949., u proljeću, u roku od tri dana džamija je srušena. Radilo se i po noći sa reflektorima, motornim bušilicama i drobilicama (...). Unutrašnja dekoracija arabeski je premalterisana a kameni mihrab je zazidan. Džamija je bila prekrivena ćilimima naručenim za vrijeme rata iz Turske.Svi tepisi (serdžade) i ćilimi su zatim preneseni u dvorac maršala Tita na otok Brioni – i oni danas ukrašavaju salone za prijem gostiju“ – svjedočio je Šemso Dervišević, emigrant, 1960. godine u ciriškim „Bosanskim pogledima“. Iz Krležine opaske se naslućuje da je postojao ideološki razlog njezina rušenja, ali i kritika tog stava: bogomolje su širom svijeta gradili neki silnici ili krvnici, ali su „graniti ostali“. Osim jednog – Džamije u Zagrebu!
