Interijer džamije, mihrab i kjurs
Posebno je bogato riješena najvažnija toèka džamije - monumentalni mihrab, koji je cijeli bio isklesan u braèkom kamenu i presvuèen listićima od 22-karatnog zlata
(saèuvan je i danas je izložen u novoj džamiji).
Unutrašnjost džamije, površine 1300 m2 , bila je ureðena tako da istovremeno može odgovoriti na akustička i tehnička, te obredna i arhitektonska pitanja.Uklonjeni su neki pregradni zidovi, a kružni tlocrt glavne dvorane podijeljen je na 36 segmenata radi postizanja boljeg loma i usmjerenja zvuka.Novi no-betonski svod 66 s mirnim difuznim pojasom svjetla i zračnim slojem između staroga i novoga svoda debljine 2 m služio je kao toplinski izolator (uz vlastito centralno grijanje).
Na prvome spratu nalazili su se stanovi za imame i mujezine, uz urede za muftije i drugo džamijsko osoblje.
Drugi je sprat bio rezerviran za knjižnicu i prostorije za vjeronauk,u podrumu je bila abdesthana,a u prizemlju glavna molitvena dvorana.
Zanimljivo da Požgaj nimalo ne skriva radikalnost svoga zahvata pa u onodobnome tisku izjavljuje:
„…Od čitave zgrade bivšeg umjetnićkog paviljona zadržani su samo vanjski zidovi,
a sve ostalo je podpuno izmienjeno i prepravljeno”.
Likovni izraz interijera oslanjao se na ornamentalne i matriène nefiguralne ukrase. Požgaj pokušava stvoriti ‘dojam arabeske’ kao najznaèajnijeg motiva novoga džamijskog prostora služeæi se starohrvatskim pleternim motivima s „Držislavove ploèe”, „Branimirova kamena”, splitske krstionice, i s drugih povijesnih kamenih spomenika.
Kaligrafska dekoracija u dužini zapisa od èak 1725 m bila je povjerena najpoznatijemu onodobnome sarajevskom kaligrafu Muhammedu ef. Mujagiæu, a štukaturne ornamente izveo je akad. kipar Jozo Turkalj s još 12 kipara.
Zidovi džamije bili su obloženi zelenim talijanskim mramorom. Slikane dekoracije izveo je akad. slikar Julije Merliæ.
Posebno je bogato riješena najvažnija toèka džamije - monumentalni mihrab, koji je cijeli bio isklesan u braèkom kamenu i presvuèen listiæima od 22-karatnog zlata (saèuvan je i danas je izložen u novoj džamiji).
Lijevo od njega bio je kjurs (mala propovjedaonica), a desno mimber (velika propovjedaonica), oba od javorova drva. Izvedena su dva mahfila (molitvene galerije)-gornji za žene, donji za mujezine. Na sredini prostora o kupolu je ovješen golemi luster sa 140 žarulja, težak oko 1000 kg. Pod je bio obložen parketom i prekriven 41 perzijskim tepihom. Dijelovi Požgajeva interijera saèuvali su se u zazidu, gdje su otkriveni prigodom nedavne obnove Doma (npr. mihrab), a dio mobilijara islamska je zajednica uspjela spasiti još prigodom poslijeratnog uklanjanja džamijskih elemenata (kjurs, minber). Sve je to danas izloženo u muzejskom postavu nove džamije u Folnegoviæevu naselju.Iako je Planiæ-Požgajev zahvat bitno zadirao u izvorni Meštroviæev koncept negdašnjega Doma likovnih umjetnosti - ako zanemarimo politièke refleksije cijele ideje - ta je graðevina preinakom za džamijsku funkciju nakratko bila dobila likovno vrijedan novi sloj kao jedna od najdojmljivijih arhitektonskih izvedbi iz razdoblja Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, za koju onodobni tisak navodi da je bila „…najljepša i najprostranija džamija u Europi”,
a jeruzalemski muftija pri posjetu Zagrebu 1943. izjavljuje da „…zagrebaèka džamija spada medju najljepše na svietu”.
Uspostavom komunistièke vlasti u svibnju 1945. godine zagrebaèka je džamija - iako autorski relevantno djelo arhitekture i umjetnièkog obrta ranih 40-ih godina - zbog izrazitih ideoloških konotacija vezanih za Nezavisnu Državu Hrvatsku i poglavnika Antu Paveliæa (èije je ime i službeno nosila)89 bila odreðena za rušenje. Napisi o tome javljaju se veæ u lipnju 1945. jer se, uz ostalo, pojavio i navodni ‘problem održavanja’ džamije.
U pismu koje predsjednik džematskog medžlisa piše reis-ul-ulemi u Sarajevo (rujan 1945.)istièe se da je „… džamija jedno javno dobro od opæe kulturne vrijednosti, i po svojoj vanjštini i arhitekturi, kao i po svrsi kojoj služi, pa vjerujemo, da bi njezinim pretvaranjem u što drugo bio uništen jedan znaèajan kulturni spomenik u ovim krajevima…”. Zgrada ipak ostaje u obrednoj funkciji do 1948. godine (kada postaje Muzej socijalistièke revolucije). Navodnim ‘pristankom’ zagrebaèkih muslimana (prema Rezoluciji…) i suglasnošæu Islamske zajednice u Sarajevu, Gradski narodni odbor 9. travnja 1948. izdao je rješenje o rušenju minareta, koje je poèelo 13. travnja 1948., a do kraja je mjeseca i dovršeno.
Šadrvan i pred trg su kao ‘neutralni’ zadržani i danas su valorizirani kao visokokvalitetna intervencija u javnome prostoru.
Unutrašnjost džamije je u svim èitljivim elementima uklonjena, a namještaj je zaplijenjen.
Džamija je jedina vjerska graðevina u Jugoslaviji planski srušena nakon Drugoga svjetskog rata.
Alem (polumjesec sa zvijezdom )
Unutrašnjost džamije
bila je obložena zelenim talijanskim mramorom,
a orijentalna ornamentika s kaligrafskim arapskim slovima ajeta iz Kur'ana je bila utemeljena na starohrvatskim motivima pletera.
Za tarih zagrebačke je džamije određen kuranski ajet:
“I zaista će upravo naša vojska biti pobjednik.”
(Kur’an, Es-Saffat, 113)
Kod ulaznih vrata u džamiju
stajao je Meštrovićev mramorni reljef kralja Petra I. Velikog Oslobodioca na konju, koji je uklonjen 1941.godine a postavljena je mramorna spomen-ploča sa natpisom:
"U slavu i u znak ljubavi spram Allaha Boga Jedinoga, te u znak pažnje prema muslimanima, podiže poglavnik Dr. Ante Pavelić ovaj velebni hram u glavnom gradu Zagrebu da odani sinovi vitežkog naroda hrvatskoga, iskreni sljedbenici uzvišene vjere Islama, skrušenom molitvom jačaju pregalačke snage u borbi za obranu i napredak lijepe svoje domovine Nezavisne Države Hrvatske, koja da bi vazda sretna bila."1360. – 1941.”
U maju 1946. pristupilo se skidanju arapskih slova sa spomen-ploče postavljene iznad glavnog ulaza džamije
Unutrašnjost zgrade bila je potpuno izmijenjena i prilagođena novoj namjeni.
Unutrašnjost džamije je u svim ćitljivim elementima uklonjena, a namještaj je zaplijenjen
MIHRAB I JEDAN DIO IMOVINE IZ ZAGREBAČKE DŽAMIJE 1943-1948
DANAS SE NALAZE U
ISLAMSKOM CENTARU U ZAGREBU