Pečuh
Džamija Hasan-paše Jakovalija
The Mosque of Pasha Yakovali Hassan
Jakováli Hasszán pasa dzsámija
Nakon Mohačke bitke 1526. - Pécs je podpao pod Osmanlije, i pod njima ostao slijedićih 150 godina. Svoj zenit Pécs je imao tokom 19. vijeka, kad je bio jedan od većih gradova Austro-Ugarske.
Džamija koju je 1630. godine sagradio u Pečuhu danas se smatra najbolje očuvanom džamijom nastalom na području osmanske Ugarske. “Pridjevak Yakovali dokazuje pašinu povezanost s mjestom Yakova. Pod tim imenom su u Osmanskom Carstvu postojala dva grada. Jedan leži u zapadnom dijelu Kosova (danas: Đakovica), a drugi se nalazio u prekodravskoj Baranji, mađarsko mu je ime bilo Diakovár, a danas se zove Đakovo”, navodi Balazs Sudar iz Instituta za povijesnu znanost mađarske akademije znanosti, Budimpešta. Jakovali Hasan džamija Džamija Jakovali Hasan je najbolje očuvana džamija u Mađarskoj. Soba za molitve i minaret daju autentičan dojam o osmanskom vremenu. Njen osnivač, Jakovali Hasan iz Đakova, 1633. postao je paša od Kanjiže. Međutim, on je izabrao Pečuh za glavni grad svojega pašaluka. Medresa (vjerska škola) i samostan s dervišima mevlevi reda također su bili dio džamije. Oni su Pečuh pretvorili u centar mistične poezije, perzijske kulture i klasične turske glazbe.
Danas je džamija muzej, a od 1989. je i muslimansko mjesto za molitvu. Vjerska zajednica je u jednom trenutku imala 1.000 članova, a danas samo 175. U vrijeme balkanskih ratova džamija je potpomagala bosanske izbjeglice. Trenutačno, oko polovine vjernika su iz Mađarske, a ostatak iz inozemstva.
Još jedna džamija, koja definitivno zaslužuje svoj posjet, džamija uklapa Jakoválija Hasszána. To se ističe po svojoj očuvanosti, jer to je jedina džamija datira iz turskih provala u Mađarskoj, koji još uvijek očuvanih minaret. Mnogi renoviranja zadržao osnovnu konstrukciju džamije, da bi već i svoju svrhu, jer ima još dosta prostora za molitvu.Džamija ispaša Jakoválija Hasszána sagrađena je u 16. stoljeću po nalogu za ispašu Yakovali Hassan-a. Stajala je izvan gradskih zidina i vjerojatno je dio većeg kompleksa pod nazivom Külliye, koji se nalazi nekoliko zgrada koje su bile posvećene širenju kulture i religije. Zanimljivo je da su zidovi džamije izgrađena velika posuda mlijeka da se brine o izvrsnom akustikom.
U 17. stoljeću džamija, kao i većina zgrada u to vrijeme, a koristi se u svrhu kršćanstva. Tada je preimenovana u kapeli svetog Ivana, dobio ali i tradicionalno barokna njuh. Unatoč ovim i drugim renoviranja, džamija uklapa Jakoválija Hasszána održati svoj originalni dizajn i minaret, koji se danas smatra jedinstveni spomenik iz Otomanskog carstva u Mađarskoj.Danas, u unutrašnjosti muzejske zbirke džamije koja pokazuje povijest derviša u Mađarskoj i prikupljanje oružja iz doba Turaka. Zbirka je postavljena u vrlo zanimljivom crno-bijeloj sobi koja se ističe geometrijskih uzoraka i stvara osjećaj beskonačnosti.Osim soba s muzejske zbirke u džamije je još uvijek sačuvana oratorij za muškarce i žene, uključujući i crvenim tepisima i mihrabom i prostora koji služe za pranje prije ulaska u kapelu. U dvorištu džamije možete vidjeti još očuvane nadgrobne ploče iz starog turskog groblja.
Radno vrijeme:
Od 01. aprila do 31. oktobar od utorka do nedjelje od 10:00 do 18:00 sati.
Zatvorene ponedjeljkom.
Od 1. novembra do 31. marta petkom i subotom, od 10:00 do 18:00 sati.
Zatvoreno ponedjeljkom, od utorka do četvrtka posjeta mogući uz prethodni dogovor.
Ulaz: ulaznice je 1000 forinti po osobi (oko 3 €)
ili 500 forinti (oko 1,6 eura) za umirovljenike i studente.
Adresa: 2 Rákóczi str, 7624 Pécs
Web stranica s dodatnim informacijama: džamiji Hassan Pasha Yakovali .
TKO JE BIO HASAN-PAŠA JAKOVALI?
U radu se na temelju iscrpna uvida u izvornu graðu rasvjetljuje identitet, biografija i obiteljska pozadina osmanskog velikaša Hasan-paše Jakovalija (‘Ðakovèanina’) koji je u Peèuhu oko 1630. utemeljio sakralni kompleks s danas najbolje oèuvanom džamijom nastalom na podruèju osmanske Ugarske. (Ur.) Kljuène rijeèi: Hasan-paša Jakovali (Memibegoviæ), džamija, Peèuh, Ðakovo, 17. stoljeæe.
Struèna i popularnoznanstvena literatura koja se bavi prouèavanjem povijesti Peèuha dugo je šutjela o utemeljitelju najcjelovitije saèuvane džamije u Maðarskoj i o vremenu u kojemu je ona graðena.1 Nakon objelodanjivanja putopisa Evlije Èelebije (Evliyâ Çelebi) na maðarskom jeziku (1904.), ime osnivaèa džamije Hasan-paše Jakovalija (Yakovali) postupno je postajalo opæepoznato. Koliko mi je poznato, prvi ga je spomenuo Ernõ Foerk 1918. godine,2 a ubrzo je njegovo ime prodrlo u peèuške zavièajne i turistièke napise.
Ernõ Foerk je takoðer bio prvi koji je pisao o vremenu gradnje džamije, koje je on bez jasnijega obrazloženja smjestio u 16. stoljeæe.
No, èini se da zavièajni pisci nisu u svojim radovima o Peèuhu preuzeli takvu dataciju, koju sam pronašao samo kod Dercsényija i Szentkirályija u knjizi o Peèuhu (1956.).
Arheolog Gyõzõ Gerõ je u svom uratku o turskim spomenicima u Peèuhu objavljenom 1960. iznio sljedeæe: „Nije nam poznato vrijeme gradnje Hasan-pašine džamije, ali je ona po svemu sudeæi sagraðena u isto vrijeme kao i druge sliène graðevine, a to je druga polovica 16. stoljeæa.”
Premda ni u tom uratku, kao niti bilo gdje kasnije, nismo pronašli znanstveni argument koji bi potvrdio takvo gledište, ipak je u širokom krugu rasprostranjeno spomenuto mišljenje te se ista datacija nalazi zabilježena i na spomenploèi smještenoj na zidu džamije.8 Istaknuti turski povjesnièar umjetnosti Ekrem Hakki Ayverdi bio je puno oprezniji glede toga pitanja. On nije pobliže odredio osobu Hasan-paše, dok je mjesto Yakova poistovjetio s kosovskim naseljem takva imena. U vezi s datumom gradnje zabilježio je da je orijentacija džamije manje valjana nego kod Kâsim-pašine džamije pa bi ona zbog toga mogla biti ranijeg postanja od ove potonje.9 Postoji više dokumenata koji se odnose na graðevinski kompleks Hasana Jakovalija, prije svega na samostan, ali samo dva sadrže korisne informacije o osobi utemeljitelja pa tako posredno i o datumu nastanka džamije.
To su: (a) putopis Evlije Èelebije iz 1663.10 te (b) jedna sultanova naredba iz 1680. koja se odnosi na obvezu vraæanja samostana koji je oduzet dervišima.11 Iz ta dva izvora možemo glede vremena nastanka saznati sljedeæe informacije: 1. Ime osnivaèa je Hasan (a, b), on je po rangu paša (a, b). Kao pridjevci njegova imena spominju se Yakovali ('iz Yakove', a) te Gâzi ('borac za vjeru, junak, gazija', b). 2. Osnivaè je u Peèuhu dao sagraditi èitav jedan kompleks ispred Sigetskih vrata: džamiju, medresu (višu školu) i samostan mevlevija (a). 3. Osnivaèev sin Memi je živio 1680. godine (b). 4. Kompleks je 1663. veæ bio dovršen (a). Na temelju gore navedenoga, možemo se usuditi iznijeti nekoliko zakljuèaka:
Buduæi da se odluèio za izgradnju cijelog kompleksa, Hasan-paša je po svemu sudeæi bio èvrsto vezan uz Peèuh. Kako je njegov sin 1680. još živio, to se Hasan-pašino vrijeme djelovanja treba smjestiti u 17. stoljeæe.
Pridjevak Gâzi možda ukazuje na službovanje uz granicu.
Pridjevak Yakovali dokazuje pašinu povezanost s mjestom Yakova.
Pod tim imenom su u Osmanskom Carstvu postojala dva grada.
Jedan leži u zapadnom dijelu Kosova (danas: Ðakovica), a drugi se nalazio u prekodravskoj Baranji,* maðarsko mu je ime bilo Diakovár, a danas se zove Ðakovo.
Buduæi da se pridjevak Yakovali, koliko mi je poznato, ne spominje u drugim izvorima, to je vrlo izvjesno da ovog pašu historiografija poznaje pod nekim drugim razlikovnim imenom.
Sreæom, postoji jedna osoba kojoj pristaju sve spomenite osobine, a koju povijesna literatura poznaje kao Hadži Hasana ili Hasana Sokoloviæa, kaniškoga pašu. Trenutaèno mi nije poznat neposredan izvor koji bi potvrðivao da je upravo on bio utemeljitelj samostana, ali on odgovara svakomu od gore navedenih kriterija; dapaèe, njegov životopis pruža i dodatne posredne dokaze. No, prije nego što pokušamo prikazati njegovu karijeru, vrijedi iznijeti nekoliko rijeèi i o moguænostima istraživanja. U turskim službenim spisima i povijesnim radovima, èlanove vladajuæe elite uglavnom su spominjali po osobnom imenu i rangu, èesto izostavljajuæi oèevo ime. Kako je više osoba nosilo isto ime, a mjesto službovanja èesto se mijenjalo, to je prilièno teško rekonstruirati životne putove i karijere. Takva praksa davanja ne osobito jednoznaènih imena unosila je, naravno, zabunu i kod samih Osmanlija, pa su stoga za razlikovanje osoba sa sliènim imenima koristili pridjevke-nadimke (lakab). (S njima se najèešæe susreæemo u kronikama.) Oni su se, dakako, mogli i mijenjati, pa stoga istraživaèu kasnijih razdoblja samo djelomièno pomažu, jer trebamo otkriti koliko je lakaba koristila jedna te ista osoba. Jedan od junaka ovih dogaðaja, Ibrahim-paša, spominje se na primjer u izvorima pod sljedeæim nadimcima: Deli ('ludi'), Hadži / Haci (’hadžija; koji je bio na hodoèašæu, ’hadžu’), Sarhoº ('pijanac'), Gâzi ('borac za vjeru'), Yakovali ('koji potjeèe iz Jakove'). Osim ovih mogli bi se navesti i nadimci koji se odnose na obiteljske veze: Memibegoviæ ('sin Memi bega') i Sokoloviæ ('iz obitelj Sokol/Sokollu'). Sa sliènim se problemom suoèavamo i u sluèaju Hasan-paše, osnivaèa džamije.
Prva moja informacija koja se tièe Hasan-paše potjeèe iz jednoga pisma na talijanskom jeziku. Prema jednom zadarskom izvješæu koje nosi nadnevak od 11. studenog 1623., za egerskoga pašu imenovan je Hasan-beg, sin bosanskoga paše. Splitski knez je 1624. potvrdio tu informaciju.
No, u drugim izvorima u ovom razdoblju ne susreæemo se s pašom po imenu Hasan, nego se tada spominje Süleymân, a zatim Ahmed-paša.
Dakle, dvojbeno je imenovanje Hasana za pašu u Egeru. Prvi siguran podatak potjeèe iz 1624., kada u jednom pismu njegov otac Sarhoº Ibrahim-paša iznosi da mu je sin „peèuški Hasan beg”.
U drugom pismu (od 15. srpnja 1626.), pak, brahim-paša meðu inim obavještava erdeljskog kneza Gabrijel Bethlena o tome da je Hasan nedavno postao kaniški paša.
Hasan nije mogao dugo uživati tu službu jer je veæ 1627. istu obnašao Bekir.
Iz godine 1631. preostalo je više obiteljskih pisama iz kojih je vidljivo da je Hasan pošao u Istambul kako bi ishodio dozvolu za hodoèašæe u Meku.
Buduæi da se kasnije uz njegovo ime pojavljuje pridjevak Hadži ('hodoèasnik'), on je po svemu sudeæi dobio dopuštenje za to te je i stvarno obavio hadž.
Stjepan Kõrösi, koji je kod Porte bio èinovnik erdeljskog kneza Jurja I. Rákóczyja i koji je bio Hasanov stari znanac, obavijestio je svoga gospodara da je paša „prije više od godinu dana otputovao u njihovu svetu zemlju, u Æabu [u Kabu u Meki], dok ovdje [u Istanbulu] skoro veæ godinu dana stanuje samo uz trošak i oskudijevajuæi.”18 Prema reèenomu je, dakle, Hasan 1631. otputovao u Meku, odakle se vjerojatno u ljeto 1632. vratio natrag u Istanbul, gdje je èekao da dobije nekakvu odgovarajuæu službu.
Sreæa mu se na koncu osmjehnula 29. srpnja 1633., kada ga je sultan „iz poštovanja prema knezu [Jurju Rákóczyju]” imenovao kaniškim pašom.19 Iz Kõrösijeva izvješæa proizlazi da su Erdeljci snažno podupirali Hasana, jer ga je i „jadni preminuli knez [Gabrijel Bethlen] jako volio”. Erdeljski je poklisar žalio samo zbog toga što mu nije pošlo za rukom Hasanu pribaviti položaj koji bi na hijerarhijskoj ljestvici bio bliži knezu. Poslije toga je navedeni položaj Hasan obnašao duže vrijeme, uz moguæe kratkotrajne prekide, a isti mu je potvrðen 1640. godine.20 Preostalo je jedno pismo na maðarskom jeziku i iz 1641. godine.21 Maðari su se jako žalili zbog „djelovanja” njegovih vitezova,22 a on se pak opravdavao u pismu poslanom palatinu Nikoli Esterházyju.
O Hasanovoj aktivnosti u pograniènom podruèju svjedoèi i dobivanje te korištenje nadimka Gâzi. Hasan je 1649. imenovan na èelo Bosne,a zatim se nakon duže stanke opet susreæemo s njegovim imenom u srpnju 1661.
U na njega naslovljenoj sultanovoj naredbi naziva ga se „znalcem prilika u kaniškom pograniènom podruèju”, te mu se daje zadaæa sprjeèavanja izgradnje Novoga Zrina i obrane Kaniže. Na žalost, iz pisma nije jasno u kojem svojstvu je Hasan dobio takve upute. Dvije godine kasnije (prvi put u pismu datiranom 7.-16. srpnja 1663.) saznajemo da se na èelu pokrajine nalazi paša èije je ime bilo Hasan, a koji je vjerojatno identièan s našim Hasanom Jakovalijem. Sigurno je da je u sijeènju 1664. upravo on, vjerojatno kao kaniški paša (naš izvor ga spominje kao „peèuškog pašu”), branio Peèuh od vojnih postrojbi koje su vodili Zrinski i Hohenlohe.
No, po toj bi tvrdnji on, po svemu sudeæi, trebao biti istovjetan s Yentür Hasan-pašom, s kojim se Evlija Èelebija više puta susreo i èiji je gost bio.28 Ako je ta identifikacija ispravna, onda je naš junak 1660. bio nazoèan kod opsade Varadina (Nagyvárad, Oradea), gdje je zapovijedao turskim topništvom.
Od studenog 1664. sultanove je naredbe opet dobivao kaniški beglerbeg koji se zvao Hasan (do svibnja 1665.), koji bi imao biti istovjetan s Hasanom Jakovalijem.29 Problem je s time samo u èinjenici što je njega sultan u svojstvu bosanskog paše krajem 1664. poslao u Erdelj radi razjašnjavanja graniènih pitanja koja su se pojavila nakon mira u Vašvaru (Vasvár), odnosno zbog razaranja Székelyhída (rumunjski Sãcueni, turski Sikelhid).
Tu dužnost je obnašao još i u ožujku 1665., kada je boravio u Segesváru (rumunjski Sighiºoara), no 13. kolovoza piše pismo u svojstvu bivšega bosanskog paše. Na temelju ovoga dokumenta znamo da je paša istovjetan s Hadži Hasanom, jer je pismo potpisao kao Hasan Sokoloviæ.
O njegovom putu erdeljski izvori daju puno podataka; tom se prigodom susreo i sa samim knezom. Ipak nije postigao veæe uspjehe, jer Erdeljci nisu povjerovali da ima stvarne ovlasti za zakljuèivanje pregovora. Hasan je Kneževinu napustio u kolovozu 1665., ili možebitno nešto kasnije. O njegovoj daljnjoj djelatnosti zasada nemamo relevantnih podataka.
Hasanova oca su prema svjedoèenju pašinog peèata33 i obiteljske korespondencije zvali Ibrahim-paša, a njega možemo identificirati s osobom koju turski povjesnièari poznaju kao Sarhoº Ibrahim-pašu. Osim ovih meðusobno povezanih biografskih podataka,gornju tvrdnju nedvojbeno dokazuje i jedna sultanova naredba iz 1661. koja je naslovljena na Sarhosoglu ('pijanèeva sina') Hasan-pašu. Povezanost njih dvojice èini sigurnijim i to što se u maðarskim pismima Ibrahim i Hasan nazivaju Sokoloviæima, dakle pripadnicima obitelji Sokoloviæ (Sokollu). Njegov otac je pod imenom Ibrahim Sokoloviæ 1632. poslao pismo glavnom zapovjedniku u Košicama.36 I sam Hasan se 1634. u pismu upuæenom palatinu naziva Sokoloviæem (Sokolovit).
Ibrahimova majka je, naime, pripadala toj poznatoj obitelji. Bila je starija sestra budimskog paše a kasnije velikog vezira Mehmeda Lale, te sestrièna velikog vezira Mehmeda Sokoloviæa (Sokollu Mehmed), najistaknutijeg èlana obitelji.
3. Ibrahimov životni put na temelju nama dostupnih podataka može se opisati u glavnim crtama. Godine 1603. je kao æustendilski beg sudjelovao u turskom vojnom pohodu za oslobaðanje Budima.40 Dvije godine kasnije, 1605., bio je Boèkajev (Bocskai) kapetan, postavljen uz Grgura Némethyja, koji je djelovao u Zadunavlju i Štajerskoj.
Tada je veæ vjerojatno upravljao kaniškim vilajetom, o èemu svjedoèe saèuvana pisma na maðarskom jeziku iz razdoblja od lipnja 1605. do veljaèe 1607. U ovome rangu spominje se još i 7. srpnja 1608. kada je na poziv budimskoga paše Alija sa svojim postrojbama krenuo prema Mohaèu.Dapaèe, u rujnu iste godine je u navedenom rangu pisao podneske u Istanbul.
Od jeseni 1610. upravljao je egerskom pokrajinom, podupirao je imenovanje Gabrijela Bethlena za erdeljskoga kneza (1613.), zbog èega se po svemu sudeæi sukobio s budimskim pašom Kâdizâde Alijem, koji mu je zaplijenio imovinu, a možda ga je èak i na neko vrijeme stavio u zatvor. U ljeto 1615. otpustili su ga s funkcije,46 a krajem godine su ga kao mutasarifa (okružnog upravitelja) Silistre uputili u boj protiv moldavskog pretendenta na prijestolje i njegovih poljskih pristaša. Premda je isprva suzbijen, ipak je u jesen 1616. zajedno s bosanskim pašom Iskenderom pobijedio moldavsko-poljske postrojbe.Nije nemoguæe da je on onaj isti Ibrahim-paša koji je 1620. upravljao temišvarskom pokrajinom, a zatim je ponovo unaprijeðen u bosanskog pašu. Peèevija (Peçevî) misli da su ga u tom statusu poslali u pomoæ Gabrijelu Bethlenu, premda su kasnije zbog izostale pomoæi osudili kaniškog pašu Mehmeda Deáka. Po Peezovim se podatcima i Ibrahim nakratko udaljio s èelnog mjesta u Bosni, ali je u svibnju 1623. opet u ovomu statusu imenovan za serdara (zapovjednika) vojske koja je poslana Bethlenu u pomoæ. Tada je sa zetom Arslanom uistinu sudjelovao u vojnom pohodu na Moravsku.
U drugoj polovici 1625. dobio je zapovijed još u svojstvu bosanskog paše, no u srpnju 1626. veæ je kao bivši bosanski paša pisao pismo Gabrijelu Bethlenu.U razdoblju od travnja do kolovoza 1628. obnašao je èast egerskog paše. Vjerojatno se, zbog kronološkog slijeda, upravo on pojavljuje na èelu Temišvara koncem 1629. i poèetkom 1630. godine. U travnju 1631. opet ga zatjeèemo u Egeru te je u tom svojstvu 11. ožujka pisao puèanstvu Rimaszombata (slovaèki Rimavská Sobota), premda su veæ 24. veljaèe 1633. imenovali njegova nasljednika.56 U Egeru je sveukupno proveo blizu deset godina, postavši tako upravitelj koji je vjerojatno najduže stajao na èelu te pokrajine.
U tvrðavi je dao izvršiti znaèajne fortifikacijske radove te je vjerojatno dao podiæi jednu džamiju.57 Bio je bivši temišvarski paša kada je 23. listopada 1634. dobio segedinski sandžak u arpaluk.58 Na samome poèetku 1635. imenovan je na èelo Bosne, na kojem je mjestu ostao samo kraæe vrijeme, jer se veæ 1635./1636. spominje njegov nasljednik Sâlih.59 U brojnim dokumentima u razdoblju od 1636. do 1640. spominje se jedan Ibrahim-paša, ili možda više njih, koji kao arpaluk (mirovinu, državnu subvenciju) dobiva razlièite sandžake. U rujnu 1636. piše pismo iz Segedina (Szeged),60 1637. kao bivši bosanski paša dobiva Požegu61 te ga u rujnu iste godine ponovno nalazimo u Segedinu. Kao bivši temišvarski paša 1638. vodi korespondenciju iz toga grada.
Godine 1639. potpisao je jedno pismo kao bivši bosanski paša.
Opet se pojavljuje 1640. u svojstvu „segedinskog valije”.Katkad zatjeèemo i razlikovno ime Deli, koje je koristio i Sarhoº Ibrahim, uz kojega se po svemu sudeæi vezuje jedan dio gore navedenih podataka. Valja primijetiti kako Ibrahim Peèevija (brahim Peçevî), koji je preminuo oko 1650., na dva mjesta naziva Ibrahim-pašu pokojnim (merhûm). No, prema drugim izvorima još je 1660-ih godina živio jedan paša po imenu Sarhoº Ibrahim. Evlija Èelebija se 1660. susreo s njim, a prema Pavlu Esterházyju on je 1663. igrao ulogu i u opsadi Érsekújvára (slovaèki Nové Zámky): „General topništva je Ibrahim paša, kojega zovu Scori, iliti ispièuturom, a on to ime doista i zaslužuje. Ima šezdeset godina i premda je doista iskusan vojnik, više nije spretan, jer mu od starosti podrhtavaju svi udovi. Brada mu slièi na brade iz predkuranskog vremena.”Za njegovu ulogu kod Újvára zna i Georg Kraus, šegešvarski povjesnièar koji se inaèe èini dosta nepouzdan kada se radi o turskim stvarima.
Eventualno je zamislivo da su pogriješili i Peèevija i Esterházy: prvi ga je pogrješno proglasio mrtvim, a potonji je pak pogrješno prikazao njegovu životnu dob. No, moguæe je i da se radi o dvije razlièite, premda rodbinski vrlo bliske osobe. Istovjetnost imena u svakom sluèaju unosi zabunu, veæ i zbog toga što im je istovjetan otac, ili pak djed. 4. Prema Peèeviji je Ibrahim-pašin otac bio Arnaut ('Albanac') Memibeg. Tvrdnju toga odliènog povjesnièara trebamo uzeti ozbiljno veæ i zbog toga što postoje svi izgledi da se on osobno susreo s pašom, dok je s druge strane mogao puno toga èuti o njemu tijekom 15-godišnjega službovanja kod Mehmeda Lale. Memijeva supruga je bila starija sestra Mehmeda Lale.
Njihovu obiteljsku povezanost potvrðuje i više izvora na talijanskom jeziku. U jednom izvješæu o stanju u Bosni nastalom oko 1626., pašu se naziva Ibrahim bin Meninbegom.U drugom pismu pak èitamo obavijest o smrti njegova brata, Halîl-paše, o kojemu iz drugih izvora znamo da je takoðer bio „Memibegoviæ”.
Nasuprot iznesenomu, Evlija Èelebija, koji se i osobno susreo sa Sarhoº Ibrahimom, iznosi drugu tradiciju. Po njemu su pašinoga djeda zvali Memibeg. Kao što smo vidjeli, upitan je datum Ibrahimove smrti. Ta bi se proturjeènost možda mogla ublažiti ako se uzme da su na osvojenim podruèjima djelovala dva Sarhoº Ibrahima, pa bi jedan od njih bio sin, a drugi unuk Memi-begov, ali ne po crti ranije spomenutog Ibrahima. Zamislivo je i to da je bilo više Memi-begova koji su na obiteljskom stablu slijedili jedan iza drugoga. No, razjašnjavanje obiteljskih veza zahtijevalo bi zasebno istraživanje. Peèevija spomenutog Memi-bega dovodi u vezu sa zauzimanjem utvrde Karin (Èoviæi) te s promjenama granicâ sandžaka Krka (Kirka). Evlija Èelebija u biti tvrdi to isto, naime po njemu je tu tvrðavu po drugi put zauzeo Hüsrev-beg 1538/1539. (944.), a ona je izvorno pripadala jednom drugom sandžaku, te je u vrijeme bega Arnavuda Memija dospjela u sandžak Krka. Na temelju reèenoga, obojica su mislila na istu osobu. O njoj Evlija Èelebija puno piše, spominje da se radilo o istaknutu borcu u 16. stoljeæu te jednome od osvajaèa tvrðava u Požeškom sandžaku.Evlija Èelebija je saèuvao predaju po kojoj je Gâzi Memi-beg sudjelovao u osvajanju Peèuha (1543.), što, meðutim, povijesni izvori ne potvrðuju. U svakomu sluèaju, jedna od vodeæih bosanskih obitelji je po njemu dobila prezime Memibegoviæ. Naravno, suoèavamo se s poteškoæama oko kronologije, jer Memijevo najaktivnije razdoblje izvori stavljaju u 1530-e godine. Ako je on doista bio Ibrahimov otac, onda je ovaj potonji uistinu bio kasno roðeno dijete. Zanimljiva je podudarnost da je ostrogonski Memi-beg 1589. pisao više pisama u kojima je o sebi tvrdio da je puno godina službovao na hrvatskoj granici, pa bi ga se prema kronološkoj osnovi puno lakše moglo zamisliti kao Ibrahimova oca.
Bilo kako da su se zapletali konci rodbinskih veza, upravo je Memi osvojio utvrdu Jakovu (Yakova), današnje Ðakovo, maðarski Diakovár. U tom gradu stajala je Ibrahim-begova palaèa i džamija te se ovdje 1660. s njime susreo i Evlija Èelebija. Taj je putopisac inaèe ovo mjesto nazvao njihovim obiteljskim odžaklukom (ocaklik), odnosno središnjim posjedom, gnijezdom.
Opis Bosne sastavljen na talijanskom jeziku veže uz Ibrahim-pašu cijeli Požeški sandžak te protivno obièaju opetovano potvrðuje tu informaciju kad govori o Jakovi, oèito ne sluèajno. Tako ne iznenaðuje da je Hasan dobio nadimak prema tom mjestu, a nije iskljuèeno ni to da se upravo ondje i rodio. Inaèe su i njegova oca spominjali kao Ibrahim-pašu Jakovalija.
Čini se da je obitelj s mnogo niti bila vezana uz grad Peèuh. Vrlo je vjerojatno da je Memi-paša istovjetan s osnivaèem graðevinskog kompleksa što se nalazio s nutarnje strane Sigetske kapije, a sastojao se od džamije, više škole i kupališta. To nam objašnjava i razlog zašto je Hasan dao da se gradi izvan kapije. Naime, želio je sve obiteljske zaklade držati na okupu. Ibrahimpaša je u gradu imao kuæu u kojoj se više puta zadržavao, kako nam to svjedoèe saèuvana pisma.
Hasan se kao kaniški paša takoðer mogao èesto pojavljivati u gradu, jer su kaniški namjesnici prilièno rijetko boravili u središtu svoje pokrajine.
No, Hasanovi djed i baka po majèinoj grani, dakle Sokoloviæi, takoðer su bili vezani uz Peèuh. Ferhad-paša je u ovom gradu utemeljio džamiju, kupalište i samostan, a istaknuti povjesnièar Ibrahim Peèevija je, pak, nakon dugogodišnjega službovanja ovdje proveo starost. 7. Vjerojatno nije sluèajno ni to da je Hasan-paša u Peèuhu dao izgraditi upravo samostan za mevlevije – derviše koji se vrte. Taj red je bio jedna od najelitnijih kongregacija Osmanskog Carstva, u navedenom razdoblju sveukupno je imao manje od stotinu samostana, od toga je na Balkanskom poluotoku, ne raèunajuæi Istanbul, djelovalo otprilike jedno tuce njihovih redovnièkih domova. Na temelju reèenoga jasno je da za jednog pograniènog pašu uopæe nije bilo jako uobièajeno da podupire taj red, kao što nikome drugome na osvojenim podruèjima takvo što nije palo na pamet. Meðutim, jedan od najznaèajnijih samostana na Balkanu djelovao je u Bosnasarayu, odnosno Sarajevu, a osnovao ga je 1462. Îsa-beg.Hasanova je obitelj bila èvrsto povezana s Bosnom, kojom su jedno vrijeme upravljali njegov otac, stric, a nekoliko godina i on sam. Vjerojatno je, dakle, da je upravo sarajevski samostan poslužio kao poticaj za osnivanje i gradnju peèuškog redovnièkog doma. Na temelju svega iznesenoga mislim da se, i unatoè otvorenim pitanjima, u ovoj studiji jasno ocrtava povijest jedne moæne obitelji koja je igrala istaknutu ulogu u životu bosanskih i kaniških pograniènih podruèja, a koju je mnogo niti povezivalo s gradom Peèuhom. Èinjenica, pak, da je središte Hasanove uže obitelji bila Jakova (Yakova) neprijeporno rješava pitanje osnivaèa najcjelovitije oèuvane džamije na osvojenim podruèjima Ugarske. Na osnovi izreèenoga zakljuèujemo kako se taj kompleks nikako nije moglo sagraditi u drugoj polovici 16. stoljeæa, nego se osnivanje moglo dogoditi najranije u drugoj polovici 1620-ih godina. Osobno sam sklon mišljenju da je kompleks nastao još nekoliko godina kasnije.
(Izvornik: Balázs Sudár, „Ki volt Jakováli Haszan pasa?“, Pécsi Szemle god. IX, br. 1 (2006), 27-34.)
S maðarskoga preveo: Ladislav Heka Prijevod redigirao: Stanko Andrić
Jakovali Hasszán dzsámija – Pécs, Kórház tér
Yakovalı Hasan Paşa Camisi – Pécs Hastane meydanı
Macaristan’da Osmanlı döneminden kalan camiler arasında günümüze kadar orijinal minaresiyle birlikte en sağlam olarak kalan tek cami Pécs Hastane meydanındaki (korház tér) bu camidir. Caminin temel planı dört köşe bir alan üzerinedir. Taş binanın kubbesi tuğlayla örülmüştür. Mekke’ye doğru bakan caminin konumlanması Kuzey Batı, Güney Doğu yönündedir. Minare caminin sağ tarafında inşa edilmiştir. Narin minarenin planı on iki köşeli olarak oluşturulmuştur. Minarenin yüksekliği de 14,5 metredir. Yapı üzerinde oluşturulan ince oluklar nedeniyle minare daha da narin görünmektedir. Minarenin içindeki 87 basamakla 22,5 metre yükseklikte bulunan şerefeye ulaşılır. Bir zamanlar şerefelerin çevresinde taş korkuluklar bulunmaktaydı. Minarenin dini bayramlarda gaz lambalarıyla ışıklandırıldığı bilinir.
Bir zamanlar bu caminin ve minarenin hemen yanında Osmanlı döneminde bir medrese ve derviş tekkesi de bulunmaktaydı. Bu binalar da Yakovalı Hasan Paşa tarafından yaptırılmıştır. Tekke Mevleviler tarafından kullanılmıştır.
Jakovali Hasszán dzsámija – Pécs, Kórház tér
A magyarországi török hódoltság idejében épült dzsámik közül a pécsi Kórház téren álló az egyetlen, amely minaretjével együtt teljes épségben fennmaradt. A dzsámi négyzetes alaprajzú, kőből és téglából épített kupolával fedett, Mekka irányába van tájolva, tengelye tehát északnyugat-délkeleti irányú. Jobb oldalán magasodik a karcsú tizenkétszög alaprajzú minaret, mely az enyhén ívelt vájatok által még karcsúbbnak tűnik. A torony belsejéből 87 lépcsőfok visz a 22,5 méter magasan lévő körerkélyre. Az erkélyt valaha kőkorlát díszítette; vallási ünnepeken olajmécsesekkel világították meg.
Egykor a dzsámi és a minaret szomszédságában a török hódoltság alatt egy medresze (iskola) és egy derviskolostor is állt, amelyeket szintén Jakovali Hasszán pasa alapított. A kolostort a mevlevi dervisek, a „keringő dervisek” használták.
Djami of Jakováli Hasszán (Pécs)
Among the djamis built in the time of Turkish occupation in Hungary the Djami standing on Kórház square in Pécs is the only one to remain intact together with its Minaret. The Djami was built on quadrangular layout, domed with a cupola built of stone and brick and oriented towards Mecca. On the right side of the Djami stands the dodecagonal minaret which seems even more slim because of the slightly arched furrows. From inside the tower 87 stairs are leading to the 22,5 meters high balcony. It is used to be decorated with a stone handrail and was lit by oil lamps on religious feasts. Once also a medrese (school) and a servish cloister used to stand next to the Djami and Minaret, both founded by Pasha Jakovali Hasszán. The cloister was used by mevlevi (whirling) dervishes.
Džamija Hasan-paše Jakovalija (Pečuh)
Nakon Mohačke bitke 1526. - Pécs je podpao pod Osmanlije, i pod njima ostao slijedićih 150 godina. Svoj zenit Pécs je imao tokom 19. vijeka, kad je bio jedan od većih gradova Austro-Ugarske. Džamija Hasan-paše Jakovalija u Pečuhu džamija koju je 1630. godine sagradio u Pečuhu danas se smatra najbolje očuvanom džamijom nastalom na području osmanske Ugarske. “Pridjevak Yakovali dokazuje pašinu povezanost s mjestom Yakova. Pod tim imenom su u Osmanskom Carstvu postojala dva grada. Jedan leži u zapadnom dijelu Kosova (danas: Đakovica), a drugi se nalazio u prekodravskoj Baranji, mađarsko mu je ime bilo Diakovár, a danas se zove Đakovo”, navodi Balazs Sudar iz Instituta za povijesnu znanost mađarske akademije znanosti, Budimpešta. Jakovali Hasan džamija Džamija Jakovali Hasan je najbolje očuvana džamija u Mađarskoj. Soba za molitve i minaret daju autentičan dojam o osmanskom vremenu. Njen osnivač, Jakovali Hasan iz Đakova, 1633. postao je paša od Kanjiže. Međutim, on je izabrao Pečuh za glavni grad svojega pašaluka. Medresa (vjerska škola) i samostan s dervišima mevlevi reda također su bili dio džamije. Oni su Pečuh pretvorili u centar mistične poezije, perzijske kulture i klasične turske glazbe. Danas je džamija muzej, a od 1989. je i muslimansko mjesto za molitvu. Vjerska zajednica je u jednom trenutku imala 1.000 članova, a danas samo 175. U vrijeme balkanskih ratova džamija je potpomagala bosanske izbjeglice. Trenutačno, oko polovine vjernika su iz Mađarske, a ostatak iz inozemstva.
Još jedna džamija, koja definitivno zaslužuje svoj posjet, džamija uklapa Jakoválija Hasszána. To se ističe po svojoj očuvanosti, jer to je jedina džamija datira iz turskih provala u Mađarskoj, koji još uvijek očuvanih minaret. Mnogi renoviranja zadržao osnovnu konstrukciju džamije, da bi već i svoju svrhu, jer ima još dosta prostora za molitvu.Džamija ispaša Jakoválija Hasszána sagrađena je u 16. stoljeću po nalogu za ispašu Yakovali Hassan-a. Stajala je izvan gradskih zidina i vjerojatno je dio većeg kompleksa pod nazivom Külliye, koji se nalazi nekoliko zgrada koje su bile posvećene širenju kulture i religije. Zanimljivo je da su zidovi džamije izgrađena velika posuda mlijeka da se brine o izvrsnom akustikom. U 17. stoljeću džamija, kao i većina zgrada u to vrijeme, a koristi se u svrhu kršćanstva. Tada je preimenovana u kapeli svetog Ivana, dobio ali i tradicionalno barokna njuh. Unatoč ovim i drugim renoviranja, džamija uklapa Jakoválija Hasszána održati svoj originalni dizajn i minaret, koji se danas smatra jedinstveni spomenik iz Otomanskog carstva u Mađarskoj.Danas, u unutrašnjosti muzejske zbirke džamije koja pokazuje povijest derviša u Mađarskoj i prikupljanje oružja iz doba Turaka. Zbirka je postavljena u vrlo zanimljivom crno-bijeloj sobi koja se ističe geometrijskih uzoraka i stvara osjećaj beskonačnosti Osim soba s muzejske zbirke u džamije je još uvijek sačuvana oratorij za muškarce i žene, uključujući i crvenim tepisima i mihrabom i prostora koji služe za pranje prije ulaska u kapelu. U dvorištu džamije možete vidjeti još očuvane nadgrobne ploče iz starog turskog groblja.
Radno vrijeme:
Od 1. travnja do 31. listopada od utorka do nedjelje od 10:00 do 18:00 sati.
Zatvorene ponedjeljkom.
Od 1. studenoga do 31. ožujka petkom i subotom, od 10:00 do 18:00 sati.
Zatvoreno ponedjeljkom, od utorka do četvrtka posjeta mogući uz prethodni dogovor.
Ulaz: ulaznice je 1000 forinti po osobi (oko 3 €) ili 500 forinti (oko 1,6 eura) za umirovljenike i studente.
Ulaznice takodje vrijede i za posjetu turbeta u Pečuhu Adresa: 2 Rákóczi str, 7624 Pécs
Web stranica s dodatnim informacijama: džamiji Hassan Pasha Yakovali .
Jakovali Hassan Mosque Pécs,
Rákóczi út 2, 7624 Mađarska
VIDEO